Imenom svojim izbriši imena stara
Pod kapljama noći, treperave noći, sjene se igraju na škrtoj
svjetlosti, oblijeću oko mene, a meni se sanjalo da stavljam
ruku na tvoje grudi i slušam malo srce kako otkucava!
Istrgoh obećanje davno dano da voljet više neću, uzalud
tražit sreću, ali otkucaji srca tvoga na grudima vrelim
natjeraše me da ga zaboravim!
Sada ne bih želio zaboraviti ove trenutke naše ljubavi, ne
bih želio da slažem uspomene kao uvelo lišće što se slaže
po vlažnoj zemlji, da ih natapam tugom i boli! Da drhtim
na hladnom vjetru samoćom obuzet, da brišem tragove
tvoga postojanja!
Svojim poljupcima i dodirima otkloni svaku sumnju, sjenu
što se sporo odmiče s lica moga! Zagrljajem me ohrabri,
bezbrižnost donesi, zaustavi bol vremena prošlih, imenom
svojim izbriši imena stara, da na počinak odem u ležaju od
tvojih bedara, u voćnjaku tijela tvog i sladim dunjama
mirisnim!
I voli me više od svih prije mene, i voljet ću te više od svih
prije tebe, na nedužnoj postelji ljubavi koju prostrijeh za te,
da te grijem u noćima oštrih zima i ostani kraj moga uzglavlja,
u mome snu…zauvek
Pogledom pratim jedno vrijeme
U izdisaju suhe zimske noći,
u obrisima svjetlucavih Božićnih
lampica s borova na prozorima,
ostavljam tragove svoga daha,
postojanja, u jecaju smrznutog
mjeseca skrivenog među oblacima,
na hladnim rukama zavučenim u
džepove kaputa, zaogrnut šalom,
brigama, kratkih koraka, zaokupljen
mislima, zarobljen tobom, ostavljam
ovaj dan iza sebe, baš kao godina nova
što staru ostavlja, ispraća i više joj se
nikada ne vraća, tako i ja nestajem u
beskraju, nemoćan, pogledom pratim
staro vrijeme koje nestaje, novom se
predaje i sjenom postaje koju svjetlost
uličnih lampi kratkotrajno briše a svitanje
će učiniti da se ne vraća nikada više...
